Mišljenje o jednoj slici

Jedna od metoda jačanja katoličanstva uopće, a posebice u krajevima gdje je potreba uspostaviti vjerski život (kao što je to bio slučaj u Slavoniji nakon protjerivanja Osmanlija), jesu poticaji za osnivanjem bratovština. Njihova osnivanja poticali su i kler i sami vjernici, a posebno značajnu ulogu u promicanju bratimskih pobožnosti imaju crkveni redovi.

Družba Isusova utemeljila je Bratovštinu našeg Gospodina Isusa Krista na križu umirućeg i preblažene Djevice Marije, Njegove žalosne Majke, skraćenog latinskog naziva Agoniae Christi ili Bona Mors (sretna smrt), 1648. godine u Rimu na poticaj isusovca Vincenta Caraffe.¹ Njegovala je pobožnost raspetome Kristu i njegovoj žalosnoj majci u svrhu stvaranja uvjeta za sretnu smrt, kako živih i umirućih tako i već preminulih bratima; život u vjeri i dobročinstvu baziran na sakramentima (bona vita) jamči vječnost s Bogom (bona mors).² Tijekom XVII. i XVIII. stoljeća sve isusovačke misije na tlu današnje Hrvatske utemeljile su Bratovštinu muke i smrti Kristove, među njima i osječka.³

Arhivska dokumentacija osječke misije Družbe Isusove vrlo je oskudna zbog ukinuća reda 1773. godine i dugog zanemarivanja te građe; rezultat je fragmentirana i raspršena dokumentacija, tijekom godina objedinjena i djelomično objavljena marom istraživača, no djelovanje bratovštine ostaje gotovo potpuno nepoznato. Konkretne podatke o osječkoj bratovštini donosi Miroslav Vanino ističući da je vrlo malo podataka o daljnjem životu i radu te bratovštine.⁴ Pišući o fenomenu isusovačkih bratovština sretne smrti, Sanja Cvetnić dotiče se i osječke, uglavnom prenoseći Vaninove podatke zbog nedostatka drugih izvora.⁵ U Muzeju Slavonije čuva se dosad neobjavljen vrlo vrijedan dokument osječke bratovštine, Knjiga računa (Liber rationum) s popisom novčanih izdataka i primitaka bratovštine od 1714. godine koji se uglavnom odnose na nabavu liturgijske opreme. Iz nje, s obzirom na postojanje zapisa i nakon 1773. godine, saznajemo da bratovština nastavlja djelovati i nakon ukinuća Družbe Isusove, a zadnji upis datiran je 1784. godinom. Osim toga, navodi se kompletan namještaj bratovštine, u popisima računa i imena pojedinih bratima, a upute o obavljanju bratimskih pobožnosti pomažu nam razumijevati njezin rad.

Osječkoj bratovštini puni naziv glasi Bratovština muke Kristove i blažene žalosne majke Djevice Marije.⁶ Utemeljena je 1701. godine⁷ zauzimanjem časnika osječke Tvrđe, topničkog potpukovnika Jakoba von Eggendorfa.⁸ Glavna svetkovina osječke bratovštine bila je na Gluhu nedjelju, a članovi se obvezuju iskazivati pobožnost muci Kristovoj i žalostima Djevice Marije za isprositi sebi i drugoj bratći srićnu smrt.⁹ Među članovima i dobrotvorima bratovštine našlo se i pokoje zvučno ime istaknutih osječkih građana poput članova obitelji Pejačević (Marko, Ivan i Antun), gradskog suca Matije Vogela i časnika Johanna Wilhelma baruna von Pfeffershofena.¹⁰

U Knjizi računa vođen je i popis namještaja bratovštine, koji uz popisane liturgijske predmete i ruho donosi podatak o postojanju nekolicine umjetničkih predmeta, danas izgubljenih ili tek neutvrđenih veza s bratovštinom. Među njima se nalazi pet slika s prikazom pashalnog misterija, mjedeno raspelo, veliko raspelo izlagano prilikom skupština i blagdana titulara bratovštine, jedna veća skulptura žalosne Gospe i jedna manja koja je bila odijevana u haljinice, također zabilježene na popisu;¹¹ među popisanim predmetima navedena je i srebrom okovana knjiga za upis članova koju je darovao Jakob von Eggendorf, o kojoj svjedoči i Vanino.¹² Bratovštinski oltar nosio je titular Blažene Djevice Marije, svetoga Križa i svete Ane,¹³ a o njegovoj opremi može se samo nagađati. Uz njega, u staroj crkvi sv. Mihovila nalazili su se oltari sv. Mihovila (glavni), sv. Ignacija i sv. Josipa, sve ih je posvetio 1704. godine biskup Juraj Patačić.¹⁴ Samo osam godina ranije podzapovjednik carske oružane, svjedoči Vanino, dao je g. 1696. o svom trošku graditi oltar Isusa na križu umirućega.¹⁵ Oltar toga titulara u prvotnoj crkvi ne spominje nijedan drugi izvor osim ove bilješke kroničara misije koju prenosi Vanino, stoga treba pretpostaviti da je riječ upravo o oltaru Blažene Djevice Marije koji će nedugo nakon gradnje postati bratovštinski. Što je, međutim, navelo kroničara da ga nazove oltarom Isusa na križu umirućega? Možda slika koja ga je krasila?

Muzej likovnih umjetnosti posjeduje sliku s prikazom raspeća (Isus na križu s Marijom Magdalenom, kat. br. 1) nepoznate provenijencije, a njezine oveće dimenzije, način slikanja, pashalni karakter prizora i uopće duhovni izraz koji je prožima ukazuju na njezinu moguću liturgijsku namjenu. Još je Franjo Buntak, pišući o stalnom postavu tadašnjeg osječkog Gradskog muzeja (današnjeg Muzeja Slavonije) u čijem je fundusu slika nekada bila, pretpostavio da je negda krasila crkvu sv. Mihovila.¹⁶ Ova pretpostavka intrigantnija je promotri li se jedini poznati sačuvani primjerak upisnice osječke bratovštine tiskane 1745. godine, danas čuvan u arhivi isusovačkog samostana u Zagrebu.¹⁷ Prikazuje raspetoga Krista u središtu kompozicije, podno križa zdesna vrlo suzdržana izraza kleči Marija Magdalena, a slijeva su aranžirani njezini atributi (posuda s pomašću, zrcalo, cvijeće, biseri); na nebu leti pojava Boga Oca, pogleda uperena u raspeće i raširenih ruku. Iznad, ispod i unutar samoga prizora ispisani su citat i stihovi iz Vulgate.¹⁸

Upisnica osječke bratovštine, osim ovom slikom, pokazuje ikonografske veze i s novim oltarom sv. Križa, podignutog između 1733. i 1740. godine sredstvima ranije spomenutog bratima Marka Aleksandra Pejačevića.¹⁹ Činjenica da ga financira član bratovštine, uz ikonografski program oltara, pouzdano potvrđuje da je podignut upravo za potrebe bratovštine. Znan i kao crni oltar, krasi ga skupina skulptura u ikonografskoj formi deisisa, a detalj pri vrhu navodi na moguće ikonografske veze s upisnicom – lik Boga Oca koji u letu proviruje iz oblaka. Kako je upisnica datirana nakon podizanja novoga oltara, izgledno je da ipak on služi kao predložak za upisnicu, kojoj je pak dodan lik Marije Magdalene, a izostavljeni likovi Žalosne Gospe i sv. Ivana s oltara.²⁰ Međutim, kako je spomenuto ranije, bratovština je posjedovala i pet velikih slika s prikazom pashalnog misterija zapisanih na popisu inventara bratovštine.²¹ Dodatni predmeti za potrebe bratovštinske liturgije, tako i oni umjetnički, nisu neobični, dapače, sve bratovštine muke Kristove hrvatskih isusovačkih misija imale su brojne takve predmete.²²

Može li se slika iz fundusa Muzeja likovnih umjetnosti dovesti u vezu s Bratovštinom Muke Kristove? Bilo bi vrlo neozbiljno i paušalno dati decidiranu tvrdnju bez konkretnih uporišta i jasnih povijesnih izvora. Slika pokazuje ikonografske sličnosti s bratovštinskom upisnicom te posjeduje karakter liturgijskog predmeta i zrači duhom vremena obnove katoličkoga života u Osijeku, vremena dok se osječke barokne crkve još grade. Ako slika jest dio bratovštinske ostavštine, izglednije je da pripada skupini pet slika s prikazom pashalnog misterija koje navodi popis inventara. Ipak, bilješka kroničara o oltaru Isusa na križu umirućega i činjenica da su izgled i oprema prvotne isusovačke bogomolje potpuno nepoznati golica maštu da je možebitno riječ o oltarnoj slici prvoga bratovštinskoga oltara.