O izložbi

Tematske izložbe – one velike i opsežne, koje uključuju građu više muzeja i privatnih zbirki, ili one manje, koje crpe isključivo iz jednoga izvora, primjerice, tematske izložbe kojima muzej na vidjelo iznosi odgovarajuću građu vlastitoga fundusa – u povijesti su organizirane muzealne ili druge vrste prezentacije umjetničkih djela posve uobičajena izložbena praksa, pa tako ne predstavljaju novum ni u izložbenim programima Muzeja likovnih umjetnosti. Može se, međutim, raspravljati o tome je li „puko grupiranje slika tek prema tematici današnja kritička svijest prerasla“¹ i jesu li izložbene prezentacije „klasičnih“ tema likovne umjetnosti – poput, primjerice, akta, pejzaža, mrtve prirode ili autoportreta – postale iscrpljena kategorija. Takve su kvalifikacije ipak relativne jer, ovisno o idejnom pristupu tematskoj cjelini, kontekstualizaciji sadržaja te konačno postavu, izložbe koje se bave sličnim temama mogu biti relevantne i aktualne. U kontekstu prezentacije fundusa Muzeja likovnih umjetnosti ove teme nisu iscrpljene, a neke od njih dosad i nisu bile obrađene. Pa čak i onim temama koje su izložbama u Muzeju likovnih umjetnosti ranije već bile predstavljene (portretno i pejzažno slikarstvo, primjerice) treba iznovice pristupiti, bar zbog dva razloga. S jedne strane stoga što je broj u Muzej prispjelih djela povećan, a s druge zbog mogućnosti implementacije novih istraživanja i novog hermeneutičkog pristupanja od ranije poznatim i izlaganim djelima te njihovim novim međuodnosima. Predstojeći izložbeni program Muzeja likovnih umjetnosti jednim je dijelom planiran kao koncept prezentacije različitih tematskih cjelina unutar kojih bi se obuhvatila ona djela koja dosad kao cjelina nisu bila predstavljena, ili uopće nisu bila izlagana. Ideja je, dakle, crpeći iz vlastitoga muzejskoga depoa, početi ciklus velikih tematskih izložbi dosad neobrađenih tema, kojima bi se na smislen način sustavno obradila, revalorizirala i prezentirala djela iz fundusa Muzeja likovnih umjetnosti, s dugoročnim ciljem sveobuhvatne obrade muzejskoga fundusa, kojoj će muzealna ekspozicija u obliku stalnoga postava predstavljati finalni i reprezentativni, premda kapacitetom i izborom djela ograničeni oblik konkretizacije. Prva u nizu takvih izložbi izložba je autoportreta iz fundusa Muzeja likovnih umjetnosti.

O permanentnoj aktualnosti ove velike i nepresušne teme likovne i vizualne umjetnosti koja neprestano potiče interes stručnjaka i publike svjedoče neki recentni primjeri izložbi autoportreta u svijetu: izložba Lucien Freud: The Self-Portraits u Kraljevskoj akademiji umjetnosti u Londonu 2019./2020.; izložba Eye to I: Self Portraits from the National Portrait Gallery u Washingtonu 2019. ili izložba The Self-Portrait, from Schiele to Beckmann u Neue Galerie u New Yorku 2019. godine.

Izložba autoportreta iz fundusa Muzeja likovnih umjetnosti dosad nije bila priređena, no ideja bavljenja temom autoportreta u okviru te muzejske ustanove nije posve nova. Naime, 1977. godine u tadašnjoj je Galeriji likovnih umjetnosti bila postavljena izložba Autoportret u novijem hrvatskom slikarstvu. Bila je to velika izložbena produkcija koja je, po izboru Darka Schneidera i Zdenka Tonkovića, uključivala osamdeset i šest umjetničkih djela iz različitih muzejskih ustanova u Hrvatskoj: obuhvaćala je autoportrete najistaknutijih protagonista hrvatskoga modernizma, a među njima antologijska djela hrvatskoga modernoga slikarstva. U izložbu je bilo uključeno tek jedno djelo iz fundusa tadašnje osječke Galerije.²

Razlika u koncepciji, ciljevima i dosezima ovih dviju izložbi značajna je. Izložba iz 1977. godine bavila se problematiziranjem teme autoportreta u modernom hrvatskom slikarstvu, a sadašnja izložba tematizira autoportret u okviru obrade jednoga muzejskoga fundusa. Prva je bila koherentna i unutar zadanih parametara dala je cjelovit prikaz, dok je druga disperzna i stvara fragmentarnu sliku – ovisna je o raspoloživim, ograničavajućim i disparatnim resursima iz jednoga izvora. Prva je bila jasno definirana stilsko-kronološki (obuhvaćala je razdoblje od pojave hrvatske moderne umjetnosti s Vlahom Bukovcem pa sve do suvremenog trenutka 1970-ih godina) te ograničena kvalitativnim izborom građe, predstavivši ono najbolje i najreprezentativnije iz nacionalne likovne baštine, a sadašnja izložba ne postavlja takva ograničenja, već prezentira sva raspoloživa djela koja zadanoj temi odgovaraju. Zbog tih razloga ova izložba nije u mogućnosti ostvariti odgovarajuću stručno-edukativnu poruku u pravcu sustavnog stilsko-kronološkog predstavljanja zadane teme s osvrtom na stilska strujanja, grupacije i individualne izraze pokretača i nositelja umjetnosti jedne epohe – raspršena je na ostvarenja koja reprezentiraju primjeri dostupni u jednom muzejskom fundusu.

Jedna je ipak poveznica među autoportretima prezentiranima na ovoj izložbi, što je rezultat prirodnog odabira i logičnog smjera u strategiji formiranja i nadopunjavanja muzejskih zbirki prikupljanjem djela onih umjetnika koji su djelatni na domicilnom području Muzeja: većinu djela potpisuju umjetnici koji pripadaju osječkome likovnome krugu, ili su u Osijeku rođeni. Riječ je o nekoliko generacija umjetnika, koji djeluju u različitim razdobljima osječke likovne povijesti – sredinom 19. stoljeća, u razdoblju između dvaju svjetskih ratova, tijekom druge polovine 20. stoljeća te u suvremeno doba. No i tu raspoloživost likovne građe postavlja ograničenja i slika nije posve cjelovita, stoga do neke druge prilike treba računati na mogućnost realizacije opsežne izložbe autoportreta osječkih umjetnika, odnosno predstavljanja osječke likovne povijesti kroz autoportrete svih protagonista te povijesti koji su za sobom ostavili sliku vlastitoga lika.

Preliminarno izboru umjetnina za ovu izložbu bilo je nužno cjelokupan muzejski fundus detaljno pretražiti kako bi se pouzdano utvrdilo koja su umjetnička djela autoportreti, a koja to nisu, to jest provjeriti vjerodostojnost podatka iz inventarnih knjiga i muzejske dokumentacije o tome da je portret prikazan na određenoj slici, grafici ili skulpturi doista vlastoručni portret samoga umjetnika, odnosno njegov autoportret. Primjerice, bakropis Isidora Kršnjavoga i ulje na platnu koje se atribuiralo nepoznatoj plemkinji iz obitelji Mihalović de Čepin, kao i slika Jovana Bijelića, koji su neupitno bili kategorizirani kao autoportreti, to najvjerojatnije nisu.³ Nadalje, detektiranje identiteta portretirane ličnosti na portretima koji dosad nisu bili klasificirani kao autoportreti otkrilo je jedan dosad nepoznat autoportret – onaj osječke slikarice Helle Reymann.

U fundusu Muzeja likovnih umjetnosti ukupno je 48 autoportreta 36 autora, raspoređenih u četiri zbirke: slikarstva, kiparstva, plaketa i medalja te crteža i grafika. Kronološki i stilski raspon djela koja odgovaraju temi autoportreta velik je, a jednako tako postoje oscilacije u umjetničkim statusima i relevantnosti opusa pojedinih umjetnika – neki od njih etablirani su umjetnici visoko vrednovanih pozicija u povijesti hrvatske umjetnosti i u okvirima nacionalne likovne baštine (Ivo Kerdić, Branko Ružić, Slavko Kopač, Julije Knifer), drugi su lokalnoga značenja, treći su slabije poznati ili neistraženi, četvrti čekaju da im se djelo na adekvatan način predstavi i kritički valorizira. Neki su pak poznatiji po svome iznimnome doprinosu u području kulture i umjetnosti negoli po svojem umjetničkom opusu i etablirani su prvenstveno kao likovni kritičari i povjesničari umjetnosti (Guido Jeny i Oto Švajcer). Svi ovi umjetnici stvarali su u različitim povijesnim razdobljima, od 19. stoljeća do recentnog vremena, a njihovi su individualni umjetnički izričaji u korelaciji s različitim povijesno-stilskim grupacijama, odnosno određeni su različitim stilsko-morfološkim predznacima. Uz većinom umjetnike hrvatskoga kulturnoga kruga, nekoliko je inozemnih autora (iz Mađarske i Srbije).

Daniel Zec

(Daniel Zec, Autoportreti iz fundusa Muzeja likovnih umjetnosti, u: Autoportreti iz fundusa Muzeja likovnih umjetnosti, katalog izložbe, Muzej likovnih umjetnosti, Osijek, 2020., 4–16.)