Jednako kao što je to slučaj s portretom kao specifičnom temom likovne umjetnosti, autoportret (umjetničko djelo kojim umjetnik prikazuje svoj vlastiti lik) može se manifestirati u dva različita, idejno i stilsko-morfološki oprečna oblika: kao tradicionalan (mimetički) autoportret, koji je vezan uz konvenciju mimetizma, odnosno ovisi o kriteriju imitacije prirode i udovoljava zahtjevu nalikovanja na model, i kao modernistički autoportret, koji je suprotstavljen uzusima oponašanja i modelu deskripcije i koji naginje apstrahiranju, deformaciji i dekonstrukciji. Koncept nalikovanja na subjekt za modernistički portret nije relevantan te se umjetnici koji odbacuju mimetičku referencijalnost priklanjaju drukčijim načinima prezentacije. Ova dualnost, međutim, relativna je jer modernistički i postmodernistički postupci prikazivanja mogu uključivati i mimetičke obrasce, odnosno mogu se oslanjati na realizam. Individualni umjetnički izrazi, nadalje, egzistiraju i mimo kontemporarnih povijesno-stilskih obrazaca i trendova. Opće je poznato kako priklanjanje jednome ili drugome modelu prikazivanja nije ovisno o kronološkim činiteljima u procesu „evolutivnoga“ stilskoga razvoja i u smislu linearne descendencije, kao što to uostalom pokazuju primjeri na ovoj izložbi – portretni je realizam, primjerice, oblikovna i stilska odrednica koja određuje kronološki najraniji i najkasniji portret na ovoj izložbi. Autoportreti iz fundusa Muzeja likovnih umjetnosti pripadaju objema navedenim kategorijama portretnoga prikazivanja – jedni se oslanjaju na više ili manje doslovno zrcaljenje, drugi na umjetnikovo modificiranje vlastitoga lika u skladu s modernističkom paradigmom stilsko-morfološke metamorfoze.
Za razliku od „običnoga“ portreta, njegova autoreferencijalna inačica autoportret, kao samosvjesna naracija vlastite ličnosti likovnim (vizualnim) sredstvima, u svijetu umjetnosti uživa poseban status. Autoportret odašilje drukčiju vrst poruke, on je umjetnikov osobni komunikacijski medij, njegovo sredstvo prenošenja informacije o vlastitom umjetničkom identitetu potvrđeno vizualnim potpisom njegova vlastita lika. Autoportret intrigira, ima neku posebnu magiju kojom nas zaokuplja.
Zašto autoportret? Što autoportret umjetniku omogućuje? Autoportret je uvijek autobiografska bilješka i autobiografski znak. Primjerice, neki se umjetnici prikazuju pri radu, s oruđem svoga zanata – kistom, paletom s bojama i slikarskim štafelajem – kao ikonografskim atributima svoga poziva.1 No autoportret je uvijek – i onda kada je samo eksperiment i studija – čin ovjekovječenja, ne samo umjetnikova fizičkoga lika već njegova identiteta, sredstvo je za postizanje besmrtnosti. Autoportreti su stoga historijska svjedočanstva umjetnikove egzistencije i njegove pozicije u svijetu umjetnosti.
Autoportret je dvostruki dokument ili dvostruka samoreprezentacija – ako je temeljen na principu sličnosti, dokument je umjetnikova tjelesnoga lika i njegove fizičke pojavnosti, no iznad svega on je identifikacijski dokument umjetnikova stvaralaštva. Autoportret je, dakle, autoreferencijalna reprezentacija samoga sebe – postupak u kojem i autor i njegova poetika postaju predmetom njegova vlastita likovnoga djela.
Autoportret je jedna od velikih, specifičnih tema u umjetnosti, pa i jedna od najintimnijih. Autoportret je, kako ističe Richard Brilliant, „manifest umjetnikove introspekcije“.2 Zagledavanje umjetnika u vlastiti fizički lik i razudba vlastite fizionomije, razotkrivanje tragova psihe utisnutih u crtama svoga lica, poniranje u vlastito, unutarnje biće – u konačnici se manifestira na različite načine. Autor autoportreta može biti suzdržan ili iskren pri činu razgolićivanja sama sebe, ovisno o tome u kakvoj se ulozi predstavlja i koja mentalna stanja detektira ili skriva. Autoportret može, ali i ne mora, biti psihološki zahtjevan za promatrača (onoga tko autoportret gleda); autor autoportreta može se ili ne mora potruditi kako bi upravljao promatračevom imaginacijom, kako bi usmjerio njegov odziv na prikazanu osobu – autoportret jednostavno može reflektirati mogućnost običnoga iskustva, poput onoga prilikom slučajnog susreta sa strancem, za kojega se tko može zainteresirati ili ga ignorirati. Autor autoportreta može zauzeti distanciran, neutralan ili angažiran stav prema prikazivanju samoga sebe, shvaćati sebe ozbiljno ili s ironijskim odmakom.3
U rasponu od geste narcisoidne taštine do samoogoljujuće ispovijedi, autoportret je iskaz umjetnikova „ja“ i opredmećenje svijesti o samome sebi kao umjetniku; on je znak umjetnikova vlastita postojanja i krajnji je rezultat čina izlaganja samoga sebe oku promatrača i njegovoj prosudbi. „Sebe“, opet, u dvostrukom smislu – kao zrcalne slike svoga lika i kao reprezentativnog uzorka svoje umjetnosti koja je iskaz autorove „umjetničke ličnosti“. Bio mimetički vjerodostojan, figurativan i realističan, ili pak stiliziran, krajnje pojednostavljen, pa čak i posve apstraktan, autoportret je uvijek eksplicitan iskaz umjetnikova „ja“. Autoportret je, drugim riječima, portret umjetnikova vlastita slikarstva ili kiparstva, i kao takav je reprezentativan dio cjeline umjetnikova opusa.
Daniel Zec
(Daniel Zec, Autoportreti iz fundusa Muzeja likovnih umjetnosti, u: Autoportreti iz fundusa Muzeja likovnih umjetnosti, katalog izložbe, Muzej likovnih umjetnosti, Osijek, 2020., 4–16.)
1 Na ovoj izložbi to su: István Altorjai, Ivan Heil, Jovan Bijelić, Vladimir Filakovac, Arpad Mesaroš, Rudolf Švagel-Lešić i Velimir Rački.
2 Richard Brilliant, Portraiture (London: Reaktion Books, 1991.), 158.
3 Vidi u: Brilliant, Portraiture, 147–148.
